09 enero, 2013

Stigli iz Argentine da zaplešu kolo predaka


Nataša i njezin brat Kristijan Duić stigli su iz Buenos Airesa te zaključili da je život u Hrvatskoj puno opušteniji i sigurniji. Ne moraš se stalno osvrtati da ti netko ne ukrade torbu. S druge strane, ljudi u Argentini su puno topliji, kažu Duići 


CRIKVENICA » Tradicija koja traje već dva desetljeća, da Zimska škola hrvatskog folklora u organizaciji Hrvatske matice iseljenika, otvara godinu u Crikvenici, nije iznevjerena niti ove godine. Sedamdesetak polaznika škole s tri kontinenta i iz devet država dva
tjedna će provesti na relaciji hotel Kaštel – sportska dvorana OŠ Dr. Antuna Barca. Nakon dva tjedna »nastave« osposobljeni su da preuzmu mjesta voditelja folklornih i tamburaških skupina. 
    Ovogodišnja tema škole sa 50-godišnjom tradicijom su plesovi, nošnje, pjesme i glazbala hrvatskog dinarskog područja odnosno područja od Podvelebitskog kanala i Like do doline Neretve, Hercegovine te Kupresa i srednjobosanskoga gorja. Praktični dio dopunit će se predavanjima o narodnim nošnjama, pjesmama i tradicijskim glazbalima. Polaznici su ove godine mogli birati između plesa, sviranja tambura i sviranja hrvatskih tradicijskih glazbala. Zimska škola hrvatskog folklora završit će zajedničkim nastupom u Gradskoj sportskoj dvorani u Crikvenici u subotu u 20.30 sati. 
    
Najviše plesača
U hotelu »Kaštel« jutro su uz tradicijska glazbala, voditelja Vjekoslava Martinića i gajde, dangubicu ili tamburicu samicu, jedinku, strančicu, diple sa i bez mješine, ljerice i hercegovački mih provodili mladići iz Like, Podravine, Kaštela, Sv. Nedjelje... Najdalje su putovali Vladislav Lenđer iz Duisburga i Dražen Žugac iz Stuttgarta 
koji je u klupe Zimske škole folklora sjeo nakon 25 godina. Vremena za opuštanje nema puno, radi se po sedam sati dnevno. Pitamo ih ima li vremena za šetnju, a polaznici škole kroz šalu objašnjavaju da najviše šeću ostali gosti hotela u terminima dok oni vježbaju u hotelu. 
    Plesalo se u sportskoj dvorani srednje škole. Plesači su najbrojnija grupa među polaznicima škole koji su u Crikvenicu stigli iz Hrvatske, BiH, Mađarske, Vojvodine, Njemačke, Švicarske, SAD-a i Argentine. Nataša i njen brat Kristijan Duić proputovali su pola svijeta da bi zaplesali u Crikvenici. Od Buenos Airesa do Frankfurta putovali su 13 sati. I još nekoliko sati do Crikvenice. 
    – Ostajemo dva mjeseca, ovo nam je drugi posjet Hrvatskoj. Jednu godinu smo proveli na studiju. I Argentinu i Hrvatsku osjećamo kao svoj dom. Posjetit ćemo i rodbinu, na tečnom hrvatskom objašnjavaju nam brat iz sestra, treća generacija hrvatskih iseljenika te otkrivaju kako su im bake i djedovi iz Like, Rijeke, Karlovca i Velike Gorice. 
 
Pola-pola
Zanimljivo, roditelji nikad nisu vidjeli Hrvatsku. Razlog tome je iznimno skup put, više od deset tisuća kuna po osobi, kažu nam Duići objašnjavajući da u Argentini živi najmanje 250 tisuća Hrvata. 
    Po čemu se razlikuje život u Hrvatskoj i Argentini, pitali smo brata i sestru. 
    – Nikakve sličnosti nema. U Buenos Airesu je uvijek gužva. Život u Hrvatskoj je puno opušteniji i puno sigurniji. Ne moraš se stalno osvrtati da ti netko ne ukrade torbu, ne moraš gledati na ulici tko ide za tobom. S druge strane, ljudi u Argentini su puno topliji, stalno se grle, objašnjavaju Nataša i Kristijan. 
    Za koga navijaju kad se na nogometnom terenu sretnu Argentina i Hrvatska. 
    – Pola lica obojimo u argentinsku, a pola u hrvatsku zastavu i onda nas neupućeni gledaju u čudu.

Novi List

No hay comentarios: