02 marzo, 2013

Andrija Prlić, 105 godina, najstariji Hrvat

Rijetki imaju priliku doživjeti duboku starost, a doživjeti 105 godina doista je velika milost koju uživa Andrija Prlić iz Velike Kopanice. Proslavljajući prije dva mjeseca svoj 105. rođendan, postao je on i najstariji Hrvat.
Rođen je 11. studenoga 1907. u Hercegovini, u selu Sovićima, zaselku Prlići. »Ma ne pamtim ti ja više, sinko, onako ka što sam pamtio kad sam ima dvadeset godina«, upozorava simpatično dida Andrija dok priča o


svome životu. No iako u 106. godini, još se on živo sjeća svih važnijih datuma i događaja iz svoga života. Prisjećajući se nedavne proslave svoga 105. rođendana, ističe da je bio posebno sretan jer su nazočni bili gotovo svi njegovi potomci - njih osamdesetak. Ispunili su oni prvo župnu crkvu sv. Ilije proroka u Velikoj Kopanici i pod misnim slavljem koje je predvodio domaći župnik Marko Gačarić zahvalili Gospodinu za sve milosti koje je kroz više od jednoga stoljeća dijelio slavljeniku. Veselo je bilo i poslije mise na obiteljskom slavlju na kojem je uz svoje goste i dida Andrija zapjevao hercegovačke gange, pjesme iz svoga rodnog kraja.
 
S time što je najstariji Hrvat, dida Andrija se ne zamara, nego dodaje: »A ne znam ti ja jesam li najstariji ili nisam, ali evo u 106. sam godini i ne mogu se požalit. U pameti sam dobro, djeca me služe, al moram ti reć da imam snaje kakve niko nema! Sinovi ko sinovi, ne bi oni bili dobri da nisu snaje takve!« Na upit kako se osjeća u 106. godini, odgovara: »Ma, malo me bole kolina i krsta! Da me to ne boli, mogao bih ja još sto godina proživjeti!«
Prlići su - Andrija, supruga mu Matija i djeca - došli u Slavoniju iz rodne Hercegovine prije gotovo 60 godina (1954). Kad su stigli u Kopanicu, bili su najbrojnija obitelj u selu, imali su desetero djece, a poslije se rodilo još dvoje, tako da i danas nitko nema toliko djece, pa Andrija kaže da bi se u tome Šokci trebali ugledati na Hercegovce. Ističe da je iz svoje Hercegovine u Slavoniju došao jer je djeci želio pružiti odgovarajuće škole. Radio je cijeloga svog života kako bi ih školovao, prolazio sve i svašta, mučio se, ali nikada se nije požalio. Preživio je tri velika rata i živio u čak šest država, od Austro-Ugarske Monarhije, preko Države Srba, Hrvata i Slovenaca, stare Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, SFR Jugoslavije, pa sve do današnje, samostalne Republike Hrvatske, kojoj se posebno radovao, a ponosan je bio kada su je branili njegovi unuci u Domovinskom ratu.
Nije uvijek bilo lako. Prvoga rata dida Andrija se slabo sjeća, ali zato i dan-danas pamti kako je 1943, vraćajući se iz prodaje duhana, s drugoga brda gledao kako gore kuće u njegovim Sovićima i molio se da njegova nije zapaljena. Nekoliko dana prije toga, kad je Andrija otišao s duhanom, supruga Matija bila je ostala sama s četvero djece, u selo su ušli četnici i prijetili da će sve poklati. Onda su majka i djeca skupljali novce po selu i »otkupili« svoje živote, a jedan im je četnik čak dao »potvrdu« da je njihova kuća opustošena kako bi njegovi pajdaši ostavili Prliće na miru.
Andrija i Matija (preminula je prije 15 godina) ostavili su iza sebe čak 77 potomaka. Odgojili su oni dvanaestero djece: Ljubu, Matiju, Dragu (pokojni), Jerka, Vladu, Veselka, Ivu, Slavku, Ivana, Ljubicu, Antu i Jadranku. Najstarijem je sinu osamdeset, a najmlađoj kćeri 54 godine. Tu su i unučad, njih 31, pa još 35 praunučadi. Raspršeni su potomci po cijelom svijetu; osim u Hrvatskoj, ima ih i u Austriji, Americi, Njemačkoj...
Vjera u Boga mu je kroz život davala snagu. Molitva je bila u njegovoj kući svetinja, i to je prenio na svoju djecu. Nikada nije otišao na počinak da nije kleknuo i molio, a to čini i danas. Svojoj je djeci, potomcima kao i svim mladima kad god je imao priliku davao savjet: »Možeš sve zaboraviti, ali Boga nemoj. On te postavlja na svijet, one te i uzima, zato ga poštuj.«
Kako u svojoj kući u Kopanici živi sam, djeca su se pobrinula da ga poslužuje jedna gospođa. Svaki ga dan zovu telefonski, no zanimljivo je, ističu njegovi sinovi, da se još nikada nije zabunio i rekao nekome od njih krivo ime. Još ih sve dobro prepoznaje po glasu. Kako više ne može ići na misu u crkvu, svake nedjelje prati televizijski prijenos mise i tada ga nitko ne zove. »Kod mene ti je ko u telefonskoj centrali, stalno zvoni! Ali kad je misa, onda znaju da me ne smiju smetati«, dodaje na kraju taj veseli i temperamentni čovjek, pun optimizma i životne radosti.

Glas Koncila
 

No hay comentarios: