30 octubre, 2013

Nije li prevršena mjera tolerancije u Vukovaru?, piše Fra Zlatko Špehar

 

Uvidom u novinske napise, u kojima se na razliĉite naĉine podsjeća, piše, obavještava i istina zbori o nasilju nad hrvatskim gradom Vukovarom – tj. nad Hrvatima Vukovara i nad ţrtvom tisuća Vukovaraca koji su imovinu svoga ţivota zaloţili za slobodu Hrvatske, svoga Grada, svojih obitelji i svoju osobnu protiv srpske agresije i terora upriliĉenog domaćim Srbima i Srbijancima uvezenim s Istoka u jesenskim mjesecima - rujnu-listopadu i studenom 1991. godine, zgrozila me vijest o pozivu predstavnika srpske vlade u Vukovar kojom lokalni gradonaĉelnik – iz redova protuhrvatskog orijentiranog SDP-a, ţeli podrţati nasilniĉki ĉin vladajuće „elite“ u Republici Hrvatskoj na postavljanju dvojeziĉnih ploĉa po institucijama i drţavnim i gradskim u hrvatskom gradu Vukovaru.

Svi pokušaji opravdavanja ćiriliĉnog pisma i srpskog jezika na tim ploĉama, opravdavanje civilizacijskim nazivljem istih, demokratskom orijentiranošću vladajuće stranke i njezinih satelita, ne mogu se uzeti za ozbiljno promišljanje iz temeljenog razloga, jer:

- tim pismom je ispisan srpski zahtjev u slovu „memoranduma“ po kojemu se trebala dogoditi „velika Srbija“ na prostoru Hrvatske i na ĉišćenju toga prostora od Hrvata
- tim pismom su se osobito sluţili beogradski mediji kojima se pripremao ratni ambijent stvaran na podruĉju Hrvatske i drugim prostorima bivše drţave Jugoslavije
- to pismo je u sluĉaju agresije na Hrvatsku, bilo dijelom velikosrpske ratne strategije i nije sluţilo u svrhu razvoja ljudi, nego iskljuĉivo za ostvarivanje agresivnih i ratnih ekspanzionistiĉkih ciljeva na štetu Hrvatske drţave i Naroda
- tim pismom su ispisivani posrbljeni nazivi okupiranih hrvatskih mjesta i pokrajina
- tim pismom su pisane presude nevinim braniteljima, civilima – ţenama, djeci, starcima i staricama u Vukovaru, po srpskim koncentracijskim logorima na okupiranom podruĉju Hrvatske i u Srbiji
- tim pismom su po Vukovaru ispisivana imena ĉetnika-ubojica, terorista svake vrste srpske soldateske na spomenicima „herojima za otadţbinu Srbiju“
- tim pismom su pisane ulice po Vukovaru nakon razaranja Grada i protjerivanje svih Hrvata i Nesrba – nakon programiranog genocida nad Hrvatima i Nesrbima
- tim pismom su ispisivani ĉlanci laţi u srpskim okupacijskim novinama po Vukovaru
- tim pismom se i danas ispisuju provokacijske izjave srpskih šovinista po Vukovaru i dijelovima Hrvatske u kojima tzv. „abolirani“ ţive
- to pismo, koje je postalo privatnim vlasništvom srbijanske politiĉke elite, u Vukovaru nije korišteno kao "kulturno civilizacijsko dobro" već kao nastavak memorandumskih planova iste elite s utjecajem iz Srbije i domaćih tzv. aboliranih Srba
- Jednako tako, nakon tzv. „mirne reintegracije“ nema niti jedne indicije da bi se u budućnosti ćirilica koristila u te svrhe ĉemu je dokaz obrazovni sustav u kojemu se srpski podmladak uĉi krivotvorenoj povijesti, toĉnije da je u Hrvatskoj bio graĊanski, a ne velikosrpski osvajaĉki rat, iako je to suprotno objektivnoj istini objavljenoj u nizu domaćih i meĊunarodnih publikacija, pa i pravomoćnih presuda haškog tribunala
- tim jezikom je presuĊivano zarobljenima hrvatskim Braniteljima, pobijenima na Ovĉari, pobijenima i zatrpanima u stotinama masovnih grobnica – šestomjeseĉnoj bebi na Groblju hrvatskih branitelja, djeĉaku na Ovĉari
- tim jezikom su prisiljavane vukovarske ţene i djevojke na silovanja
- tim jezikom je proglašen pad Vukovarske ratne bolnice: „zadnjeg ustaškog bastiona“
- tim jezikom se i danas laţe i pljuje po najvećoj hrvatskoj ţrtvi – Vukovaru
- tim jezikom i pismom se i danas govori, laţe i piše protiv Hrvatskog Naroda
- tim jezikom su predstavnice vlade RS govorile o zauzimanju ĉetniĉkog vojvode – sadašnjeg predsjednika njihove vlade, za vlastite ĉetniĉke podanike – rušitelje, silovatelje, ubojice i mrzitelje Hrvatske koji slobodno šeću Vukovarom, sjede u Hrvatskom Saboru, provociraju i šire protuhrvatsku propagandu po novinama koje
financiraju hrvatski porezni obveznici – a pozvao ih je sadašnji gradonaĉelnik Vukovara
- TO PISMO I JEZIK SU ZNAK OKUPACIJE – ŠIRENJA VELIKE SRBIJE U HRVATSKOJ U MIRNODOPSKOM VREMENU
- Tom pismu nema mjesta u sluţbenoj Hrvatskoj.

A ţrtve tako "srbizirane ćirilice" su i oni Srbi koji su tim pismom dodatno "opijani" tj., "lingvistiĉki drogirani" kako bi uspješnije izvršili razliĉite oblike ratnih zloĉina i zloĉina genocida. Bilo da su oni ţivi ili mrtvi. Neka bilo tko da povijesni podatak da li je ikada u Vukovaru bilo dvojeziĉnosti ove vrste. Nema ga. Od 6 stoljeća, od kada su se Hrvati doselili na Dunav, pa do današnjih dana toga nije bilo.
Manjini nigdje nije uskraćeno govoriti jezikom i sluţiti se pismom kojim se oni identificiraju unutar iste manjinske zajednice, uĉiti ga u školi kao izvanredni predmet materinskog jezika, kao što je to praksa svih demokratskih zemalja Europe u kojoj je R. Hrvatska ravnopravna ĉlanica. Osim toga, valja razmisliti da se propisi promjene i da postotak stanovništva drugih nacionalnih zajednica u cijeloj Hrvatskoj ne bude 33%, nego 51%, tj. da se usklade po pitanju manjina s normama Europske zajednice u kojoj je Hrvatska punopravna ĉlanica. To ima dubokog smisla i s jednostavnijim funkcioniranjem drţavne uprave. Ostvarivanje ljudskih prava i vjerskih sloboda nuţno je osigurati drugim mjerama, a ne samo i iskljuĉivo dvojeziĉnošću na institucijama. Ako je nekome „Drţava Hrvatska Majka“, onda će je voljeti, graditi i braniti. Ako li je smatra maćehom, onda imamo stanje u koje su i Hrvate i Manjine u Hrvatskoj dovele tzv. „politiĉke elite“. Dokle god Srbi u Hrvatskoj u vrijeme suše mole da kiša padne u Srbiji….. znak je da Republiku Hrvatsku ne uzimaju ozbiljno za svoju drţavu a kamo li za Domovinu!

Pokušavam se preseliti mislima u najdemokratskije drţavno ureĊenje na svijetu, u SAD, koje ima najduţi demokratski ustroj i zamisliti si u toj „zemlji neograniĉenih mogućnosti“, da se u New Yorku, na mjestu „Blizanaca“, porušenih 11. rujna 2001. od strane ALKAIDE, postave dvojeziĉne ploĉe – na engleskom i arapskom jeziku i pismu što se dogodilo toga dana i da se podigne i spomenik „neduţnim“ alkaidinim sljedbenicima poginulim u tom strašnom teroristiĉkom nasilju nad cijelim ameriĉkim ustrojem, narodom i drţavom?

U samoj takvoj pomisli mi se zaledio pokušaj: zar se moţe ţrtvu tog terora još jednom ţrtvovati radi nekih nebuloznih i na laţima i manjinskom nasilju utemeljenih suţivota?

Naša nam katoliĉka vjera govori i potiĉe nas na evanĊeoski pristup: „Tko te udari po jednom obrazu, pruţi mu i drugi“ (Lk 6,29). Svjestan svoje vjerniĉke pripadnosti Raspetom Kristu, Vukovar je svoje trpljenje sloţio u opraštanju i neosvećivanju. Uskladio je svoj povratak u razrušeni Grad i susrete sa Srbima - i vukovarskim i uvoznim, koji su se naselili po hrvatskoj imovini u Gradu, sa svojom vjerom. Pruţio je Obraz-Ruku koja je kazivala opraštanje, a koja nije bila prihvaćena s te srpske strane: usprkos svemu, u Vukovaru se nije dogodilo nijedno osvetniĉko ubojstvo! Hrvati se nisu osvećivali za zloĉine poĉinjene nad njihovom djecom, roditeljima, prijateljima, djedovima, bakama ….

U tzv. „mirnoj reintegraciji“, mirni su bili samo Hrvati: hrvatska povratniĉka djeca su u prvim danima povratka po školama bila prisiljavana na kleĉanje i dizanje tri prsta. Srbi svojoj djeci nisu dali ići s drugom djecom u školu, djeĉji vrtić – traţili su getoizaciju. Palile su se hrvatske zastave, kamenovan je „Vlak Mira“, ispisivale ćirilicom parole kojima se prijetilo smrću i samom gvardijanu vukovarskim, škrabalo po zidu crkve sv. Filipa i Jakova ćirilicom: „Bog prašta srbi ne“, „Srbija do Tokija…., „Ovo je velika srbija“…. MeĊunarodni predstavnici su se javno stavljali na srpsku stranu: „Nismo mi ovdje radi Hrvata povratnika; mi smo ovdje da branimo Srbe od Hrvata….“ Koliko
udaraca još moţe podnijeti Hrvat u Vukovaru? Tko će ga uzeti u obranu? Na svaki zahtjev o zaštiti Hrvata u Vukovaru – hrvatske vlasti su šutjele……

Ranjenom Isusu je poslije smrti na kriţu ostala samo snaga USKRSA.

Zato Vukovar ne smije danas šutjeti. Hrvatski narod ne smije šutjeti. Ĉasni branitelji ne smiju dozvoliti još jedno omalovaţavanje od onih kojima su osigurali mirni i slobodni ţivot. Ne smije se izgubiti samosvijest i popustiti odugovlaĉenju i prividnoj nezainteresiranosti vladajućih a niti bujicama obećanja i rijeĉi kojima se, toboţe, brani ustavnost. Za takvu „ustavnost“ se nije borila hrvatska obrana 1991. godine. Ustavu, koji se mijenja „kako se kojoj babi“ ili sdp-ovcu hoće, postavlja se upitnim njegova ozbiljnost u zaštiti hrvatskog naroda i hrvatske drţave, mirnog ţivota i socijalne pravde i hrvatskog i manjinskih naroda u Hrvatskoj. Drţava u kojoj manjina ima više ovlasti nego li vlastiti narod – nije drţava. To je podaniĉka tvorevina koja srlja u nekakve „regijske integracije“ koje su hrvatski narod već koštale stotine tisuća pobijenih, prognanih i obespravljenih, da bi u zadnjem pokušaju ostvarenja velikosrpske misli sravnile Vukovar i zamele trag stotinama „nestalih“ Vukovaraca. Ako su neke „elite“ donosile ovakve zakone u kojima se u samom poĉetku mogle išĉitati namjere nemirnog ţivota i terora manjine nad većinskim hrvatskim narodom, u IME ISTINE, MIRNOG ŢIVOTA SVIH GRAĐANA REPUBLIKE HRVATSKE, neka se ti zakoni usklade s zapadnoeuropskim civilizacijskim mjerilima kojima je u temeljima hrvatski narod sa svojom kršćansko-katoliĉko-socijalno-demokratskom uljudbenom orijentacijom.

Devet godina smo se zajedno zauzimali za mirni Vukovar. Nudili smo suradnju. Na kulturnim razinama smo pokušavali vratiti ukradeno povjerenje. Htjeli smo vratiti Gradu dušu, samosvijest i miran ţivot. Traţili smo primjenu zapadno-europskih civilizacijskih zasada na podruĉju škola, društvenog ţivota, sporta, religije. Vjerovali smo nadi koja nam nije nikada okretala leĊa. Nije bilo sve kako smo zamišljali: ipak, ţivjeli smo mirno i s pozdravom na usnama. Kroz katoliĉki Caritas u Vukovaru smo nesebiĉno brinuli o svim potrebnima – hranom i odjećom, bez razlike. Nikome nismo brojali „krvna zrnca“. U svakom potrebnom smo slijedili evanĊeoski poziv o bliţnjemu. Sve dok se „visoka politika“ nije umiješala i nasiljem poĉela rušiti sve što je mukotrpno mirom izgraĊeno. Tolerancija mukom graĊena postala je, ĉini mi se, nekim politiĉkim „objektima“ opasnom. Da politiĉki „subjekti“ nisu postali „objektima“ uvoznog velikosrpskog iţivljavanja i nad njima samima i nad Hrvatima, Vukovar bi se već bio digao iz pepela i bio bi mjestom sretnog povratka kući svojoj.

Dok se to ne dogodi, logika mi nalaţe pitanje: Zar se hoće srpskim jezikom i ćirilicom postaviti nadgrobni spomenik NESTALIMA u Vukovaru?, i na taj naĉin „civilizacije“ ukloniti svaku ţelju za Istinom? Radi istine, pravde mira i mirnog i ljudskog ţivota svih ljudi dobre volje nam zdrava demokratska pamet kaţe: NE ĆIRILICI I SRPSKIM NATPISIMA u Hrvatskoj – NE U VUKOVARU.

Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski-bivši

No hay comentarios: