27 noviembre, 2013

Ne daj se Joe, nemaš se zbog čega ispričavati! - Ante Birin



Emotivan istup Joea Šimunića petnaestak minuta nakon završetka utkamice s Islandom kada se ponesen euforijom vratio na teren i poveo navijanje uzvikujući nekoliko puta U boj! U Boj! i Za dom! – što je naišlo na oduševljeni odaziv dvadesetak tisuća navijača – pretvorio je ovoga srčanog hrvatskog reprezentativca gotovo trenutno iz zaslužnog
slavljenika u nepoželjnog fašistu na kojeg je, u punom smislu te riječi, otvorena bespoštedna sezona lova. Konsternirani tom njegovom gestom na Joea su se odmah, poput lešinara, obrušili naši čuvari tekovina antifašizma kako bi mu održali lekciju o značenju pozdrava „Za dom  spremni“ i kako bi se pobrinuli da nesretnog braniča stigne zaslužena kazna.
Najveći živući hrvatski (?) pisac i marljivi kolumnist Jutarnjeg lista koji nas neumorno, hvala mu na tome, prosvjetljava u našem neznanju pa nas je tako, među ostalim, podučio kako je Draža Mihailović – o kojemu za razliku od Ante Pavelića „ne misli ni pozitivno ni negativno“ – jedna „trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.“ Ponukan Šimunićevim istupom odlučio nam je pak otkriti – nakon što je godinama pisao o komunističkim zločinima i naricao nad nesretnom sudbinom hrvatskih zarobljenika i civila stradalih 1945. godine – kako je povik ‘za dom spremni’ doveo do nestanka Židova iz telefonskih imenika u Hrvatskoj i kako naša šutnja o tome „govori sve o jednoj provincijalnoj kulturi i književnosti, koja nije dorasla elementarnoj ljudskoj odgovornosti, temelju svake čovječnosti.“
Još se jedan velikan, ovaj put ne književnik već povjesničar i ujedno dežurni komentator HRT-a za sve probleme od paleolita do Tita, razljućen neprihvatljivim Šimunićevim pokličem i činjenicom kako je „međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenoofobije u Hrvatskoj prošao tiho“ priključio prosvjetiteljsko-pedagoškoj akciji osvještavanja građana Republike Hrvatske koji uopće ne uviđaju kako je trenutačna društveno-politička situacija u Hrvatskoj gotovo istovjetna onoj u nacističkoj Njemčakoj 1930ih godina i kako bi „zbog Šimunićeva povika već sada trebali strahovati za vlasiti dom“. Dom kojeg je on već odlučio napustiti u slučaju da u Zagrebu, ne daj Bože, dođe do promjene imena Trga maršala Tita jer naš vrli povjesničar jednostavno više „nema snage živjeti u zemlji koja još živi u hladnom ratu“.
Dosad najsposobniji hrvatski ministar znanosti, obrazovanja i školstva, poznat po svojim uglađenim istupima, čije dalekovidne reforme ne mogu prepoznati tek neuski znanstveni i profesori te ispolitizirani ustavni suci koji bez ikakva temelja redom ruše sve njegove promjene pravilnika i zakona odmah se – shvativši kako Šimuniću „treba lekcija iz povijesti“ – ponudio naći „dobrog profesora povijesti“ kako bi neuki Joe shvatio „kakav je to poklič 'Za dom spremni!'.' Ne sumnjam kako će taj nezahvalan posao preodgoja povjeriti jednom drugom copy-paste velikanu hrvatske historiografije, trenutno na pečalbi u Parizu, koji će Joeu, ako bude dobar učenik, zasigurno pokloniti Titovu sliku jer nema smisla da takav ures krasi samo njegov ured.
Naposljetku svakako treba spomenuti i komentar uglednog profesora kazneno-procesnog prava i trenutačnog predsjednika Republike Hrvatske koji doduše ne zna „je li gospodin Šimunić ušao u kažnjivu zonu„ ali zato zna „da je izražavanje ili propagiranje totalitarnih režima i zločinačkih režima kažnjivo“. Da je Joe barem prethodno pročitao neke njegove govore shvatio bi u kakvoj zabludi živi, shvatio bi kako današnje Hrvatske ne bi bilo bez jugoslavenskih komunista, uuuupss (oprostite mi na netočnom navodu) hrvatskih antifašista – čije su lijepe kape partizanke bile i ostale kape-simbol „poruka ljubavi i mira“ – koji su nam svojom pobjedom nad zločinačkim ustaškim režimom 1945. godine donijeli „demokraciju, toleranciju i ljudska prava“.
No da se vratimo na temu s koje smo skrenuli ovim zlobnim primjedbama dostojnim najzadrtijih hrvatskih nacionalista ili kako bi to naš predsjednik u miru stručno rekao – ustašoida. Slučaj Josipa Šimunića samo je jedan u nizu primjera koji, na žalost, jasno potvrđuju kako živimo u vremenu jednog novog totalitarizma, daleko perfidnijeg od onog u kojemu smo živjeli do 1990. godine. Totalitarizma u kojemu se demokratska načela i prava formalno poštuju no u kojem su „nepoćudni“ u stvarnosti izloženi medijskom linču, govoru mržnju i svakom drugom obliku diskriminacije i šikaniranja tako da se njihova politička prava sažeta u formulaciji „pravo birati i biti biran“ uglavnom svode na ono prvo. Totalitarizma čiji su nosioci iste one strukture koje su unatoč raspadu Jugoslavije uspjele zadržati stvarnu vlast. Preobrativši se preko noći iz komunista u „antifašiste“, iz zagovornika jednopartijskog totalitarnog režima u najgorljivije zagovornike demokracije, iz bešćutnih kršitelja ljudskih prava u njihova najzagriženijeg čuvara drugovi su – i dalje čvrsto držeći svoje pozicije – odjednom postali gospoda ne odričući se, naravno, svojih mladenačkih ideala.
Njihova interpretacija razdoblja od 1941. do 1945. godine (p)ostala je službeno prihvaćenom interpretacijom i službenim stavom Republike Hrvatske o tom razdoblju obzirom da se prva demokratski izabrana hrvatska vlast, suočena s teškim optužbama kako netom uspostavljena neovisna Hrvatska predstavlja u stvari obnovu fašističke NDH, u Izvorišnim osnovama Ustava iz 1990. pozvala na hrvatsku antifašističku, u stvari, komunističku prošlost dok je kao cijenu uspostave diplomatskih odnosa s Izraelom 1997. godine pristala na izjavu kojom se NDH proglašava nacifašističkom i kvislinškom tvorevinom. Umjesto da budu nadvladane stare podijele su tako samo još više produbljene pri čemu je, kao što nekoć napisah, ona strana „koja se (iz)borila za obnovu Jugoslavije, postala temeljem moderne Hrvatske, dok se ona nacionalistička, koja se borila za hrvatsku nezavisnost našla s onu stranu zakona.“
Svjesni Orwellove poslovice kako „Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“ naši drugovi i njihovi potomci, svi karijeristi i oni koji se nikada nisu pomirili s raspadom Jugoslavije – neproporcionalno zastupljeni u medijima i skriveni u raznoraznim udrugama „civilnog društva“ – nisu propustili priliku da iskoriste tu prednost i da, služeći se poviješću kao sredstvom političke borbe, diskreditiraju i marginaliziraju sve one koje se usude usprotiviti interpretacijama jugoslavenske komunističke historiografije.
Obzirom na dvostruke standarde koji se primjenjuju na dva jednako totalitarna sustava bilo kakvo obrazlaganje geneze i značaja pozdrava „Za dom spremni“ nema nikakvog smisla jer će on, za naše „antifašiste“ ostati isključivo „jedna od glavnih parola zločinačkog režima Nezavisne države hrvatske“  (M. Jergović) kao što je i hrvatski grb s bijelim početnim poljem za njih prvenstveno „ustaški“ grb. Njima objašnjavati kako je NDH “za kojom su hrvatski rodoljubi čeznuli već stoljećima, nastala u proljeće 1941. kao slučajna tvorevina Drugog svjetskog rata”, kako je to davne 1965. godine napisao austrijski povjesničar R. Kiszling, nema nikakvog smisla jer njih činjenice jednostavno ne zanimaju. Njima objašnjavati kako antifašizam iza kojeg se skrivaju “predlaže hemiplegičnu verziju demokracije: napola istinitu, napola lažnu. Napola istinitu s njezine negativne strane, jer je i više nego istina da je fašizam zakleti neprijatelj demokratske slobode. Ali napola lažnu, jer režim na koji se pozivaju oni koji sebe smatraju najradikalnijim protivnicima fašizma nije ništa manje diktatorski i tiranski od Hitlerovog” (F. Furet) nema nikakvog smisla jer bi oni zasigurno prije umrli nego li priznali tu veliku laž na kojoj su izgradili svoj identitet.
            Naposljetku ne preostaje mi drugo nego li sa žalošću ustvrditi kako se kod hrvatskih komunista nije našao nitko dovoljno dalekovidan, mudar i razborit tko bi poput zadnjeg predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Slovenije i prvog slovenskog predsjednika neovisne Republike Slovenije Milana Kučana smogao snage priznati kako “među nama o tim događajima postoji nekoliko istina. Pustiti svakom da živi sa svojom istinom bio bi dokaz demokratičnosti i zrelosti našeg društva.” Hrvatsko društvo bi tako jednom zauvijek zatvorilo poglavlje Drugog svjetskog rata, okončalo stare podijele i okrenulo se budućnosti. Ovako ćemo vjerojatno i narednih sedamdeset godina provesti podijeljeni po istim crtama razdvajanja. No, kada je već tako i kada “ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu, ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom” (kardinal Bozanić, Bleiburg, 2007. godine) i dalje uporno nameću svoje laži onda je i Josip Šimunić potpuno u pravu kada je nakon utakmice, pojašnjavajući novinarima svoj postupak, rekao kako se nema čega stidjeti jer je igrao za svoj dom, a oni kojima smetaju ti povici "mogli bi malo nešto pročitati i proučiti povijest".

P.S.
U kolikoj je mjeri Hrvatska zemlja apsurda pokazuje i to što je danas, sudeći prema primjeru Joea Šimunića, daleko veći grijeh uzviknuti „Za dom spremni“ nego li ubiti čovjeka u prometu. U prvom slučaju zaradit ćete 25.00 kuna kazne, u drugom se slučaju bez problema možete izvući s uvjetnom kaznom.


dr. sc. Ante Birin

No hay comentarios: