20 febrero, 2014

Milanović: govor prigodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust, Ante Birin



Otprilike prije dva mjeseca jedan je domaći web portal objavio kratku ali zanimljivu zbirku probranih izjava predsjednika Vlade koje bez suvišnih komentara, u punom sjaju, otkrivaju neosporan politički talent i državničku veličinu Zorana Milanovića. Tematski raznolika ova zbirka Zoranizama (http://www.politikaplus.com/novost/93174/zoranizmi-prisjetite-se-svih-bisera-zorana-milanovica-moze-li-nas-jos-uvijek-sokirati) međutim ima jedan mali nedostatak koji se očituje u tome što nikakva pažnja pritom nije pridana
osebujnim interpretacijama osoba i događaja iz suvremene hrvatske povijesti koje bi svojom istinoljubivošću i nepristranošću posramile i brojne domaće povjesničare. Prošlotjedni govor predsjednika Vlade u Hrvatskom saboru prigodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust u tom pogledu ipak nadmašuje sve njegove dosadašnje izjave koje, prije nego li se vratimo na sam govor, ipak zaslužuju biti spomenute kako bi i one najokorjelije nevjerne Tome uvjerili da predjesnik Vlade zaslužuje počasni doktorat znanosti iz znanstvneog polja povijesti. Za vjerovati je da će mu ga SANU u najskorije vrijeme svakako i uručiti.
Prisjetimo se, međutim, nekih hvale vrijednih, prosvjetiteljskih izjava Zorana Milanovića. Slaveći 2008. godine u Srbu nekadašnji Dan ustanka Milanović, tada još predsjednik oporbenog SDP-a, nas je podsjetio kako je tada iskazano zajedništvo Hrvata i Srba bilo “čvrst temelj koji je omogućio da se narod digne protiv režima koji je dijelio ljude prema vjeri i naciji”. Ne dijeleći ljude prema vjeri i naciji ti su “antifašistički” ustanici u ljeto 1941. godine, u svom krvavom pohodu, ipak pobili i protjerali hrvatsko i muslimanskoo stanovništvo koje im se našlo na putu (od Brotinje, Boričevca, Vrtoča, Lastve i mnogih drugih mjesta “oslobođenih” tom prigodom). 
Nekoliko godina kasnije, neposredno pred posljednje parlamentarne izbore Milanović nas je pak podučio kako je Josip Broz Tito doduše “vladao nedemokratski” (zanimljiv eufemizam za diktatorski način vladanja koji očito ispada tolerantnijim od "autokratske" vladavine prvog hrvatskog predsjednika F. Tuđmana) “ali da je zaslužan što su Istra i Rijeka dio Hrvatske” (za razliku od Boke kotorske i Srijema koje su zbog njega prestali biti dio Hrvatske) “kao i za Ustav koji je omogućio osamostaljenje naše zemlje” (u vezi s čime ostaje nejasno zbog čega je u Domovinskom ratu svoj život izgubilo gotovo 15.000 ljudi 
Naravno, ne treba zaboraviti niti vrijednosti hrvatskog “antifašizma” čije je sudionike, prigodom obilježava Dana antifašističke borbe 22. lipnja 2012. godine, predstavio kao savez “dobrih ljudi koji su pružili otpor lošima”. Te loše je u proljeće 1945. godine, valjda zbog njihove nepopravljive zloće, snašla zaslužena kaznu koju su te naše “dobričine”, za dobrobit čitavog čovječanstva, spremno i predano izvršile.
Kako ne bi ostali u tami neznanja i glede naše najnovije povijesti predsjednik Vlade nam se smilovao te nam je razjasnio kako Hrvatska početkom 1990ih u stvari nije bila žrtva velikosrpske agresije već se u njoj vodio građanski rat (za razliku od Finske koja ga nikada nije imala). Niti uzrok tog “građanskog rata” nije nepoznat našem premijeru pa nas je tako, prigodom sastanka europskih socijalista u Rijeci u maniri akademika SANU-a, obogatio spoznajom “kako su autonomije u bivšoj državi dovele do kaosa. Svatko je vukao na svoju stranu i zato je došlo do rata”. Nesretni Davor Stier koji se zbog toga usudio zatražiti razjašnjenje od Milanovića zauzvrat je bio počašćen šovinističkim odgovorom kako ne razumije Hrvatsku jer nema iskustvo života u Hrvatskoj. Odgovorom kojega su naši vrli i nepristrani mediji, danima skrivajući Stierovo pitanje Milanoviću, popratili s više nego blagonaklonim stavom. 
Neumoran u tom svom historiografsko-prosvjetiteljskom radu – koji je za naše duhovno i tjelesno zdravlje daleko važnije od tamo nekakve ekonomije koja ga, Bogu hvala, na zanima – Milanović nam je i u svom najnovijem istupu, vraćajući se opet na tematiku Drugog svjetskog rata, ponudio zanimljivu, njemu svojstvenu interpretaciju bespuća povijesne zbiljnosti. U spomentum prošlotjednom govoru u Hrvatskom saboru on je mrtav-hladan konstatirao kako “do travnja 1941. godine u Europi nije bilo masovnih egzekucija ljudi zato što su bili drugačije vjere i drugačijeg porijekla. To se u tom travnju mijenja osnivanjem Nezavisne države Hrvatske koja je u nekoliko tjedana krenula s masovnim ubojstvima ljudi druge vjere i druge nacije. Prvo Srba, a odmah nakon toga i Židova. Tek krajem lipnja 1941. godine u istočnoj Europi počinju masovna ubojstva, prije svega Židova.” 
Unatoč tome što se više puta pohvalio kako voli čitati (“jer je to način kako da se informiraš i uzdižeš”) Milanoviću očito promakne dosta toga pa tako, kada je riječ “o masovnim egzekucijama ljudi”, nije upoznat niti s prvim modernim genocidom, onim provedenim nad Armencima tijekom Prvog svjetskog rata, u kojemu je svoje živote izgubilo između milijun i milijun i pol ljudi kao niti s pojedinostima vladavine Josifa Staljina, kratkotrajnog Hitlerovog saveznika i jednog od lidera “antifašističke” koalicije, koji je – nepovjerljiv prema “separatistički” raspoloženim Ukrajincima – nesretnike jednostavno odlučio naučiti na pamet izglađivanjem uzrokujući tako 1932./1933. godine smrt između pet i jedanaest milijuna Ukrajinaca. Druga, znatno blaža Džugašvilijeva metoda bila su pak masovne deportacije “terorističkih” i svih drugih “nesigurnih elemenata” otpočete sredinom 1930ih sa Fincima kao prvim žrtvama tih etničkih deportacija (koje će svoj vrhunac doseći tijekom rata).
Obzirom da duboko sumnjam kako predsjedniku Vlade ove činjenice nisu nepoznate – iako mi je sasvim jasno da mu knjige kao što su Crna knjiga komunizma i Prošlost jedne iluzije vjerojatno i nisu najdraže – jasno je kako je i ovaj Milanovićev govor prigodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust još jedan u nizu njegovih selektivnih, zlonamjernih i ideološki zaslijepljenih interpretacija suvremene hrvatske povijesti pri čemu mu povijest, što je kod nas uobičajena praksa, nije ništa drugo nego li sredstvo dnevno-političke borbe. No ovoga puta Milanović je debelo pretjerao. Svjesno iskrivljavati povijesne činjenice, svjesno lagati i prikazivati svoj narod u najgorem mogućem svjetlu, kao svojevrsne začetnike genocida u Europi, može samo netko tko je (u političkom pogledu) beskrajno glup i (u ljudskom pogledu) bez ljubavi prema svojoj domovini. No, domoljublje je stvar kućnog odgoja a ruku na srce niti njega niti predjsednika Republike – čiji su se roditelji tijekom rata borili za Jugoslaviju a poslije rata za njezino održanje – to nije imao tko naučiti.
Na žalost niti Milanović niti njegove partijske kolege u svojoj zadojenosti i gluposti ne vide, niti ih je za to očito odveć briga, da ovakvim svojim istupima prvenstveno štete samoj Hrvatskoj. Ako oni sami govore svijetu sve gore navedeno zbog čega se onda treba čuditi ako taj svijet prihvaća teze velikosrpske promičbe o izjednačavanju krivnje za raspad Jugoslavije i zločine u proteklom ratu ili pak crnu legendu o Hrvatima kojom su jugoslavenske vlasti pola stoljeća suzbijale hrvatsku težnju za neovisnošću.
Mogli bi se Naposljetku zapitati samo jednu stvar: ako Joeu Šimuniću zbog uzvikivanja pozdrava Za dom spremni! prijeti kazna od deset utakmica zabrane igranja za nacionalnu vrstu koliko bi samo utakmica zabrane igranja trebalo dati Zoranu Milanoviću za ovu njegovu izjavu.


Dr. sc. Ante Birin, docent

No hay comentarios: