10 marzo, 2014

Predstavljanje knjige "Tragom hrvatske niti u Argentini"

Gospođe i gospodo!                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                           
Okupili smo se na predstavljanju nedavno izašle knjige fra Zlatka Špehara koja nosi privlačan naslov "Tragom hrvatske niti u Argentini". Iako knjiga ima gotovo 400 stranica – i to velikog formata – obilje slika, a posebice laki pripovjedački stil njenog autora omogućuje da ju se čita s velikim interesom i gotovo bez predaha. 
Pa ako smo i mi, koji živimo ovdje već toliko godina, našli u njoj veliki broj nepoznatih i zanimljivih opisa, ne toliko Argentine, koliko ovdašnjih Hrvata, možemo si zamisliti s kolikim će je zanimanjem čitati drugi Hrvati, bilo u domovini ili
u drugim zemljama.  
Od naročite je pak važnosti, što su u njoj uključena i dva svjedočanstva o nedavnoj našoj teškoj prošlosti. Jedno je svjedočanstvo profesora Crljena o tragičnim događajima u Bleiburgu, a drugo je o životu, borbi i pogibiji legendarnog ustaškog pukovnika Delka Bogdanića. Dobro je što je autor i to donio, jer se u današnjoj Hrvatskoj povijesna istina o Bleiburgu kao i o ustaškim herojima nastoji prikriti, zaboraviti ili krivo prikazati.
Dakako, na svom je putovanju autor susreo samo danas živuće Hrvate, no ne i one kojih više nema, ali koji su ostavili neizbrisiv trag svog rada i rodoljublja ne samo u Argentini, nego i šire.
Ti su se Hrvati gotovo čudom spasili od bleiburških i sličnih strahota, svršivši u izbjegličkim ili zarobljeničkim logorima. 
U Argentinu su došli iz ratom osiromašene, opustošene i izgladnjele Europe, uglavnom iz Italije i Austrije. Proces njihovog dolaska započeo je polovicom 1947., glavnina je došla 1948., nešto ih se je uselilo i kasnije, da bi taj proces useljenja završio koncem 1951. godine.
Postoje različite procjene, što se tiče broja Hrvata koji su došli u ovoj skupini. Mislilo se je i tvrdilo, da nas je došlo nekoliko desetaka tisuća. No jedino se može smatrati znanstveno ispravnom procjenu Marka Sinovčića, jer se je njegovo izračunavanje temeljilo na postojećim službenim statistikama. Prema tim statistikama i Sinovčićevom  izračunavanju, poslije Drugoga svjetskog rata u Argentinu je uselilo manje od 5.000 postbleiburških Hrvata.
Dakako, ovo je upravo začudno mali broj, ako imamo u vidu sve što je učinila ta mala skupina, a posebice činjenicu da je dugo vremena predstavljala kako političko, tako i kulturno središte sveukupne hrvatske državotvorne emigracije. 
Od svog dolaska, pa do uspostave današnje Republike Hrvatske, ta je brojčano mala skupina Hrvata pokrenula na području Argentine 65 političkih, kulturnih, karitativnih, ekonomskih i drugih ustanova i društava, od kojih neka djeluju i danas. A pokrenula je i Međudruštveni odbor sa svrhom da koordinira sveukupnu našu djelatnost. 
Pokrenula je i mnoge časopise, kao "Hrvatsku reviju", "Hrvatsku misao", "Republiku Hrvatsku", a na španjolskom jeziku časopis "Studia Croatica". 
Od brojnih novina (uglavnom mjesečnika i polumjesečnika) petero ih se održalo dulje vremena. Tako je list Hrvatska izlazio punih 40 godina, Slobodna riječ trideset i dvije godine, Hrvatski narod 19 godina, Glas sv.Antuna 9 godina i Ognjište 7 godina.
A upravo je nevjerovatno, da je do sloma Jugoslavije uspjela objaviti u Argentini 125 knjiga, od kojih trideset i jednu na španjolskom i dvije na engleskom jeziku.
U svemu joj je uvelike pomagalo hrvatsko katoličko svećenstvo, a posebice franjevci, kojima trebamo zahvaliti što danas djeluju u ovdašnjem području dva hrvatska vjerska središta. 
Ta su se središta vremenom pretvorila ne samo u mjesto vjerskog okupljanja, nego i u središta kulturne i rodoljubne djelatnosti ovdašnjih Hrvata. 
No unutar sveukupne hrvatske poslijeratne emigracije argentinska ima neke posebne značajke koje omogućuju shvatiti razlog tolike njene važnosti i kulturne te političke plodnosti. 
Jedna je od tih značajka, što je u njoj bio nerazmjerno velik postotak intelektualaca, a druga je, što su svi ti ljudi bili živi svjedoci četirigodišnjeg opstanka prve ovovjekovne nezavisne hrvatske države, u kojoj nije samo progovorilo hrvatsko srce i dala svjedočanstvo hrvatska mišica i spremnost na žrtvu, nego i hrvatski mozak, budući da je unatoč rata Nezavisna Država Hrvatska doživjela pravi kulturni procvat. 
Potrebno je, međutim, uočiti i jednu negativnu činjenicu, koja je od velike važnosti, jer je predodredila kasniju sudbinu ovdašnje skupine Hrvata. Naime, nekoliko godina nakon našeg dolaska, Argentina je  ušla u ekonomsku krizu, koja se je ciklički ponavljala. Istovremeno je Zapadna Europa zaliječila svoje ratom dobivene rane, tako da je za Hrvate koji su tražili bolji život ili više slobode "obećana zemlja" postala Njemačka i druge zapadnoeuropske zemlje, pa zatim Australija, Kanada i Sjedinjene Američke Države. 
I tako, dok su se skupine Hrvata-emigranata u drugim zemljama stalno obnavljale, Hrvati koji su došli u Argentinu nisu dobivali nove prinove. 
Stvorena je tako jedna sociološki veoma zanimljiva skupina ljudi, koja je bila označena nužnim brojčanim smanjenjem uslijed bioloških razloga, kao i uslijed procesa asimilacije. 
Prema Marku Sinovčiću, od onih 5.000 Hrvata koji su se iza Bleiburga uselili u Argentinu nije 1991. godine ostalo na životu više od 2.000 do 3.000 Hrvata. A danas će nas možda biti tek nekoliko stotina.
Autor knjige, fra Zlatko Špehar, sreo se je uglavnom s potomcima postbleiburških Hrvata. I vidio je, pa i napisao u svojoj knjizi, što osjećaju ti potomci, makar neki i ne govorili fluidno hrvatski jezik: »Ja volim Hrvatsku, moje srce je Hrvat«, reći će mu nepravilnim hrvatskim jezikom jedan potomak Hrvata u Rosariju, a pravilnim će hrvatskim jezikom u biti istu misao izreći i jedna – po ovdašnjem zakonu Argentinka, ali po srcu Hrvatica iz Buenos Airesa: »Ma znate, ja se nisam htjela roditi ovdje, u Argentini, biti Argentinkom. Ja sam Hrvatica!«
U "Predgovoru" svoje knjige napisao je fra Zlatko Špehar: »Ti su mi argentinski Hrvati "ukrali srce" od prvog susreta s njima.«
A slično će za fra Špehara, možda ne reći, ali svakako osjećati i svaki argentinski Hrvat koji bude imao sreću pročitati ovu njegovu misaono i osjećajno vrijednu knjigu, na kojoj mu valja čestitati.

Profesor Kazimir Katalinic
Buenos Aires 14-3-8





No hay comentarios: