20 abril, 2014

ZA USKRS 2014. - SALZBURG

ZA USKRS 2014. - SALZBURG
fra zlatko špehar


Jednom sam bio zamoljen iz grada Vukovara – u kojemu se zrak miješao s paljevinom  smrti i posljednjih krikova mučki ubijanih, napisati tekst pod naslovom: „Kršćanska sposobnost biti gubitnikom“. Začuđenim pogledom sam gledao u ta slova poslagana u tu rečenicu: Kakvu rečenicu? Pa zar je moguće pisati ikakav tekst ispod toga naslova u ovome gradu mrtvih? Dugo sam ga ostavljao po strani boreći se u svojim vlastitim unutarnjim mislima i riječima
sudbina povratnika koji su izgubili sve: imanje, djecu, roditelje, muževe, voljene…. Da, baš sve, govoreći ljudskim rječnikom.

Sve češće me u tim razmišljanjima suočavao jedan tekst – riječi iz evanđelja: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio…“ – krik Isusa s križa, prikovanog i nemoćnog, dok je svjetina zurila u njega s praznim očima i bezdušnom mržnjom vičući: „Raspni ga, raspni!“ Nije li tako bio raspet i Vukovar – hrvatski narod? Nije li svjetina urlala: Raspni ga, pokori ga, ubij ga, poruši ga, izbriši ga s lica zemlje? Nije li moj narod izgubio sve? Isus je na križu gubio život; a moj narod raspet voljom moćnika izdisao u jecajima?

Dugo mi se skrivala u pameti Isusova predanost Ocu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“. Povjerenje u Oca koji dopušta takav grozni krvavi kraj Sinu? Ako je Otac dozvolio to Sinu, što može očekivati moj narod?

Trebala je proći hladna tišina groba mojom dušom. Bila je hladna i grozna. Drhtaj duše se ledio u samoj pomisli na razbacane grobove moga naroda. I gdje je to kršćanstvo toga svijeta koji bučno slavi „kršćanske praznike?“ Što slavi? Pobjedu zla? Slavi prazninu svoje duše? Ima li taj svijet uopće dušu? Da, svjetina je slavila smrt perući svoje ruke pilatovskim cinizmom: „Čist sam od krvi ove…“

Ubijen zlom, Isus se na križu ne predaje zlu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ Da, možda oni nisu znali što čine? Rimljanima je to bio zanat, a narodu? Mojem narodu počinitelji zla su znali što hoće: Jesu! Znali su! Znati i htjeti postaju utjelovljenim zlom koje za cilj ima samo jedno: činiti nekome zlo. Eto, takvima zlo postaje zanatom. Dobro plaćenim.

Nije mi dao mira taj Isusov „stav“! Nisam imao potrebu za mržnjom i osvetom. Nešto je tinjalo u mojoj duši i tražilo svježeg povjetarca da se plamen razbukta. Sva su vrata moje duše bila zaključana, s pečatom na njima: Nisam dao mržnji da uđe u tu hladnoću koja se činila santom leda; a iskra je tražila malo vjetra da se polako rasplamsa…

“Ubili su mi ih pred očima….. molim se Bogu da mi dade snagu da ja njima sve to mogu oprostiti….“ Shrvana bolju vukovarska starica se ne može pomiriti s mržnjom i željom za osvetom. Koja li snaga vjere izvire iz te starice! Prozor se u mojoj duši otvorio. Ta, ona je izgubila sve. Svjesna je jedinoga: ostao joj je samo goli život kojega ne želi izgubiti za vječnost. Ona oprašta… oprašta, da – oprašta.

Gotovo ubijena zlom, starica se nije predala zlu. Isusova je to snaga s kojom se i ova starica borila protiv zla. A razloga za osvetom je bilo na pretek. Osjetio sam kako je njezina nesposobnost za osvetom postala gubitnikom zla. Koliko god je bila malena, od godina pogurena, od proživljenoga shrvana, ona postaje snažnom ženom koja zlu zadaje smrtni udarac: ruši zlo u njegov vlastiti ponor, jer je dala život šansu: „U ruke tvoje, Bože, želim položiti sve što imam: svoj život.

Shvatio sam kako nesposobnost činit zlo postaje Isusovom – kršćanskom sposobnošću biti gubitnikom zla: postaje slobodom za dobro – za život.

A danas? Bože, pa ne moram se danas više vraćati u one godine kada se mojem narodu grobom povijest zatirala. Ta danas ti isti koji su to činili onda, stavljaju pečate na grob mome narodu:  pečate gladi na više od četiristotinetisuća nezaposlenih, pečate obespravljenosti i poniženja stvarateljima hrvatske slobode, pečate lažnih objeda i prijava svega što miriše na vjersko i katoličko-kršćansko i hrvatsko, pečate svoje bahatosti nad siromasima koji za svoje preživljavanje kopaju po smetlištima, pečate ne uspješne tvrtke koje radom prehranjuju tisuće obitelji, pečate proizvoljnih objeda i optužbi bez odgovornosti, pečate na prava i obveze roditeljskoga odgoja vlastite djece, pečate na bezbrižno i dugo djetinjstvo, pečate trovanja djece i mladih nakaradnim i protuprirodnim ideologijama, pečate nad hrvatskim bogoljubnim, čovjekoljubnim i domoljubnim vrijednostima…. Pečate…pečate…pečate….

A moj narod na sve to šuti. Šuti jer zna da mu nasilje nije prirođeno, da nasiljem samo doziva zlo i smrt, da nasiljem uništava sebe. Moj narod šuti jer zna da pečat na Isusovom grobu nije mogao zaustaviti snagu vječnoga života.

Isus je po svojoj smrti sišao u tamu ljudske duše, u ljudsku podsvijest, kako bi sve što je tamo pokopano rasvijetlio i otkupio. Ne pokapa li čovjek toliko toga u svojoj duši: slabosti, pogreške, deficite, strahove i opasnosti? Toliko se smrtnoga i demonskoga krije u duši čovjeka. Ne zatekne li se čovjek svako toliko sa svojim razornim  mislima, željama? Da, ako grob duše ostane zapečaćen svojim vlastitim egom, smrt postaje pobjednikom nad životom. Isus je svoj ego predao u ruke Očeve. I zato smrt nad njime nije imala moć. A tko može Bogu iz ruke ukrasti nečiji život? Vukovar?

I to“ pečatari“ nisu nikada uspjeli shvatiti: oni uporno pečate grob nad slobodom moga naroda. Koliko je samo ispraznosti u njihovim glavama: uporno pečate prazan grob. Nikako ne mogu shvatiti da sloboda ne leži u grobu – već živi uskrsla u nadi moga naroda.
Moj narod nije mrtav. Nade moga naroda suu Isusovom križu.

A Isusov križ je osposobljenost kršćaninu da bude gubitnikom: On je izgubio na križu život. Ali u grobu je izgubila smrt.  I upravo vrhunac slobode na križu pokazuje kako zlo i dobro nisu na istoj razini; zlo živi od borbe protiv dobra, a dobro ne živi od borbe protiv zla: dobro živi od svoje vlastite odluke za dobro. Da li će ikada „pečatari“ to shvatiti?

Mi slavimo Isusovo uskrsnuće. Ovim slavljem moj narod uvijek iznova zaogrne svoj život i zna: Dokle god dišemo dobrim i nenasiljem imat ćemo križeva na pretek, a samo jednu nadu: USKRS!





No hay comentarios: