02 octubre, 2014

Život za uskrsnuće Hrvatske

Odlazak najveće hrvatske emigrantske publicistkinje i novinarke Ivone Dončević (Zagreb, 20. XII. 1917. - Koblenz, 5. VIII. 2014.)



Dana 5. kolovoza 2014. završila je svoj zemaljski život u Koblenzu novinarka i publicistkinja Ivona Dončević (Zagreb, 20. XII. 1917. - Koblenz, 5. VIII. 2014.).  Od pokojnice oprostili su se u petak, 8. kolovoza 2014., na misi zadušnici u crkvi sv.Franje u Koblenzu sin Dario s obitelji, članovi Hrvatskog kulturnog društva te brojni prijatelji i znanci iz Koblenza i okolice. Posmrtni ostatci bit će naknadno otpremljeni u Zagreb na Mirogoj u obiteljsku grobnicu. Rođena je u građanskoj obitelji Maixner, koja je dala više znamenitih hrvatskih sinova. Djed Ivone Dončević bio je rektor Hrvatskoga sveučilišta, otac
liječnik, a brat poznati hrvatski publicist. Ivona Dončević, koja je diplomirala na Visokoj školi za socijalne znanosti i novinarstvo u Parizu (1939.), rano se odlučila za javni život. To ju je dovelo na liniju Ante Starčevića, iznjedrilo na čelo zagrebačkih sveučilištaraca i potpuno oblikovalo u zrelog i svjesnog borca za Hrvatsku. 
Surađivala je u Omladini, Hrvatskoj smotri, Hrvatskom narodu, Novoj Hrvatskoj, Hrvatskom ženskom listu, a u emigraciji u Novoj Hrvatskoj, Hrvatskoj misli, Hrvatskom tjedniku, Hrvatskoj reviji te na posljetku u časopisu na njemačkom jeziku Kroatische Berichte kao odgovorna urednica. Ivona Dončević od rane je mladosti ulagala svoj život u temelje hrvatske države. Prizovimo začas u sjećanje burna desetljeća minulih 97 godina života. Devedeset sedam godina - to su zadnji trzaji Austro-Ugarske, stvaranje Države Srba, Hrvata i Slovenaca, progoni hrvatskih domoljuba i nacionalnih revolucionara, to je uskrsnuće hrvatske države u teškim povijesnim uvjetima 1941., to je Bleiburška tragedija, to je egzodus Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, to su agonije i obmane hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji i to je drugi pokušaj uspostave demokratske Republike Hrvatske kao rezultat i suma svega što je u dvadesetom stoljeću želio desetotravanjski naraštaj i što smo željeli i tražili svi mi koji smo živjeli i radili na putu stvaranja hrvatske države. Ivona Dončević ostala je u svim političkim promjenama vjerna idealima mladosti i sebe potpuno darovala pokretu za uskrsnuće Hrvatske. U ovom spomenu Ivoni Dončević ne mogu a da ne podsjetim na duboku kršćansku i humanističku crtu koja je prožimala sve njezine članke i sav njezin rad kao političke, kulturne i socijalne djelatnice. 


Novinarske i publicističke radove Ivone Dončević rese humanizam, zrelost, pouzdanost u iznošenju podataka i čvrsta i nepokolebljiva obrana temeljnih hrvatskih interesa. Dovoljno je pročitati članak u Hrvatskoj reviji, svezak 106 iz godine 1977., koju je uređivao pokojni Vinko Nikolić. U tom članku Ivona Dončević citirala je dva svjedoka dviju ideologija, dvaju shvaćanja i dvaju moralnih i političkih nazora. Prvo je citirala Milovana Đilasa: "Nemojte ih ispitivati, nemojte trošiti vrijeme uzalud, ne pravite se fini s njima... Pobijte ih kao što se pse ubija, kako su i zaslužili... Jedini pokazatelj ljubavi prema narodu jest dubina mržnje prema neprijatelju... Tražiti u onim zvijerima nešto ljudskog značilo bi prišivati im nešto što nemaju... "Na to Đilasovo shvaćanje kako partizani moraju postupati s hrvatskim vojnicima i civilima, Ivona Dončević citirala je shvaćanje jednog hrvatskog visokog časnika, koji je na predavanju hrvatskim vojnicima rekao: "Sjeti se, da svaki na koga pucaš, da je on, isto kao i ti, sin jedne majke. I da će njegova majka jednako zakukati kao i tvoja..." Ta kršćanska misao, koju je izrekao hrvatski časnik, spada među stožerna polazišta u pisanju i socijalnom radu Ivone Dončević. Na temelju takvog shvaćanja i građanske kuraže djelovala je i u časopisu Kroatische Berichte, časopisu koji smo mnogo godina zajednički kreirali, a potom i kao dugogodišnja voditeljica Hrvatskoga informativnog centra u Bonnu, koji je bio takoreći preteča hrvatskoga veleposlanstva u Njemačkoj. 

Na temelju već postojećeg časopisa KB Ivoni Dončević uspjelo je u suradnji s još nekoliko prijatelja uspostaviti veze s Paneuropskom unijom, koju je vodio Otto von Habsburg, kontakte u Europskom parlamentu i s brojnim drugim političkim, publicističkim i izdavačkim krugovima. Ti kontakti i način pisanja časopisa KB pridonijeli su boljem razumijevanju hrvatskih političkih argumenata u zemljama njemačkog govornog područja, a i u dalekom Japanu i drugim državama. Časopis se izlagao na velikim svjetskim izložbama knjiga i časopisa. Ivona Dončević istaknula se i u socijalnoj službi za naše gastarbajtere u Koblenzu i okolici. Svima koji su joj se obraćali za bilo kakvu pomoć predano je činila sve da im pomogne. To je činila i za hrvatske zatvorenike u jugoslavenskim zatvorima. Svjedok sam koliko se  Ivona Dončević zalagala da njemački politički i socijalni djelatnici učine sve kako bi jugoslavenske vlasti pustile na slobodu pjesnika i političkog zatvorenika Vjenceslava Čizeka. Tako se borila i za druge hrvatske uznike. Rado se sjećam kad je Hrvatsko kulturno društvo Koblenz, kojem je Ivona Dončević bila predsjednica, upriličilo u siječnju 1998. proslavu u povodu njezina osamdesetog rođendana. Prijatelji iz uprave Društva zamolili su me da govorom podsjetim na nas zajednički rad u godinama kad smo morali biti oprezni i trijezni kako bismo publicistički što bolje koristili Hrvatskoj. 
Govor sam završio riječima: "Draga Ivona, neka Vam Bog podijeli još mnogo godina života, zdravlja", a sada je došlo vrijeme da od srca kažemo: Draga Ivona, neka Ti je laka hrvatska zemlja kojoj si podarila svoj dugi život i neka Ti dragi Bog dade pokoj vječni. Počivaj u miru. Tvoji prijatelji i znanci u Hrvatskoj, Tvom Zagrebu, u Argentini, u Njemačkoj, u Koblenzu, u kojem si mnogo godina živjela sa svojim mužem Zorkom i sinom Darijem, ne ćete zaboraviti. Svi će se rado sjećati Tvog neumornog zalaganja za Hrvatsku, u kojoj ćeš ostati primjerom novih naraštaja hrvatskih žena. 
Moja obitelj i Hrvatsko slovo te svi djelatnici Hrvatske matice iseljenika izražavaju Tvojoj obitelji iskrenu sućut u tuzi.







Tekst:  Stjepan Šulek, Hrvatsko slovo

No hay comentarios: