05 enero, 2015

Za koga glasati u drugom krugu predsjeničkih izbora

Mnogi me pitaju za koga glasovati na predsjedničkim izborima. Pokušat ću sebi i njima odgovoriti iskrenom objektivnošću bez žrtvovanja istine i općeg dobra.

Na svečanosti Dana hrvatskih mučenika u Udbini 12. rujna 2009. hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk je sugerirao jednu mogućnost koju podržavam: „I ne bi li bilo normalno i poželjno, da u katoličkoj Hrvatskoj njezin
predsjednik bude katolik?! Ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života, po vjeri! Smiju li katolici ove Zemlje misliti tako, nastupati tako, postupati tako?!“ 
U intervjuu objavljenom u tjedniku „Nacional“ od 14. travnja 2009. tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić je dao jedan odgovor koji se meni osobno ne sviđa: „Moj nasljednik mora biti antifašist…“.  Biskup pita sebe i druge, tadašnji predsjednik ne pita ni sebe ni druge, nego nameće: „mora“. Već je tu prisutna jedna bitna razlika među njima koja otkriva dvije duboko suprotstavljene koncepcije koje se po mom mišljenju suočavaju i na ovim predsjedničkim izborima.

Prva, koju bismo mogli definirati kao državotvornu, bila je i ostala hrvatska i katolička prije i nakon pada Berlinskog zida, da ne idemo dublje u povijest. Druga, koju bismo mogli definirati kao „antifašističku“, bila je i ostala jugoslavenska i protucrkvena i više od dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida, što demokratski svijet nedavno proslavio. Prva je prirodni nositelj hrvatske baštine, druga jugoslavenske. Prva gradi i brani, druga ruši i optužuje. Može zvučati grubo, ali je tako. Odnos državotvorne i „antifašističke“ koncepcije prema prošlosti i prema žrtvama, prema Crkvi i državi, prema Domovinskom ratu i haškom sudu, prema Bosni i Hercegovini i izvandomovinskim Hrvatima i prema onome što se naziva međunarodna zajednica, jasno pokazuje da je to tako.

Na pitanje biskupa moj je odgovor da bi, naravno, bilo poželjno i normalno da predsjednik Hrvatske bude Hrvat i katolik po svojim riječima i djelima. Ja to želim, to sam uvijek mislio i za takvog sam glasovao u prvom krugu. Imamo li takvog kandidata u drugom krugu? „Antifašisti“ imaju Ivu Josipovića. Državotvorci su imali Milana Kujundžića ali nije prošao u drugi krug i osuđeni su na Kolindu Grabar Kitarović koja barem donekle zagovara i predstavlja one vrijednosti na koje je aludirao biskup Štambuk.
Kolinda Grabar Kitarović trebala bi biti svjesna da će, pobijedi li, biti na razini zadatka samo ako uvidi da njezin cilj nije puka promjena predsjedničkom mjestu, nego istinska promjena sustava, odnosno da će raditi na rekonstrukciji republikanske i demokratske države u institucionalnoj pustinji koju će dobiti u nasljedstvo. U ovom trenutku se bori protiv „antifašističke“ opcije. Ako smatra da glavni cilj nije samo zamijeniti Ivu Josipovića, nego i demontirati jedan poguban sustav koji se grčevito nastoji održati, onda bi bilo razborito da bude svjesna da je dio jednog projekta kojemu je cilj da Hrvatska uistinu bude demokratska, republikanska i socijalna država.

Znak njezine političke zrelosti bi bio da postigne dogovor po kojemu će dobiti aktivnu podršku svih državotvornih snaga. Prethodno bi se trebala obvezati da će promicati dugoročnu stabilnost zemlje na temelju nekoliko ključnih političkih ciljeva koji će jamčiti perspektivu naše demokracije na gospodarskom, socijalnom i institucionalnom planu. Da se ne bi dogodilo da zbog precijenjenosti vlastite snage bude poražena pa „antifašistički“ predsjednik dobije još jedan mandat morala bi jasnije pokazati inteligentnu velikodušnosti.
Trebamo osobu koja zna staviti interese narodne zajednice iznad vlastitih, koja je svjesna da današnje poteškoće pogađaju hrvatsko narodno biće i koja će stoga upitati građane hoće li se prepustiti rasulu ili će zajedno s njom pokušati rekonstruirati zemlju. Osobu koja će jasno reći da je Hrvatska izgubljena u labirintu kojeg su isplele unutarnje i strane sile koje pokušavaju srušiti naše specifične nacionalne i društvene vrijednosti. Osobu koja će ponuditi konkretne promjene i odricanja kako bi otvorila put političke obnove preusmjerivši negativnu energiju na izgrađivanje društvenog mira. Osobu koja neće ponuditi sebe kao spasiteljica, nego kao osobu koja će skromno pomagati svom narodu da nađe izlaz i da skupi dovoljno građanske hrabrosti i volje da sigurno korača zahtjevnim putem svladavanja najtežih i najopasnijih problema.  Osobu koja će podsjetiti da je promjena moguća i da je  neophodno baciti pogled na naše početke kako bismo obnovili snage i počeli hodati putem oporavka, pokušavajući graditi i tražiti novi smjer.

Ona zna da se oni koji su prihvatili veliku odgovornost ostvarivanja državnosti nisu oslanjali na silu oružja, jer vojska se tek stvarala, ni na snagu saveznika, koji nisu postojali, nego na velike ideale slobode i nezavisnosti. Danas ideal je pobijediti one koji nas žele pokoriti gospodarski, ali tek kad oživimo unutarnje i duhovne snage, možemo oživjeti i materijalne. Makar zvučalo staromodno, morala bi obećati i tražiti uzorno ponašanje političara, dužnosnika, poduzetnika, sindikalista, novinara, vjerskih službenika i svakoga od nas kako bi se pobijedila malodušnost i tuga koja se uvukla u srca Hrvata.  Hrvatski narod ne želi još jednom biti prevaren i više ne može podnositi jaram prikrivene diktature, jer ga je osjetio na vlastitoj koži, ali niti laži pseudodemokracije. Hrvatski narod ne želi pobjedu ili obožavanje jedne stranke ili osobe, već želi konkretno opće dobro i napredak društva.

Za vrijeme osamostaljenja i oslobađanja zajednički interes je prevladao i sve nedaće nas nisu uspjele ni zbuniti ni slomiti. Kasnije, kada su prevladali osobni ili grupni interesi, počele su podjele i sukobi koji su doveli do današnje situacije. Hrvati su umorni od praznih govora i potrebni su konkretni prijedlozi za ostvarivanje općeg dobra, a ono se ne ostvaruje postizanjem samo izvanjskog reda i dobrim funkcioniranjem institucija jer opće dobro je samo ono u čemu sudjeluje cijeli narod. Nije dovoljno da ima kruha, nego i da ga svi mogu dostojno zaraditi. Dao Bog da svi budemo na razini koju zahtijeva današnja situacija i da svojim glasom 11. siječnja 2015. otvorimo vrata nove, bolje Hrvatske.

Mate Šimić, iz Zagreba.


No hay comentarios: