Preuzvišeni Apostolski nuncije, draga subraćo nadbiskupi i biskupi, cijenjeni oci provincijali, braćo svećenici i
redovnici, poštovane sestre redovnice, dragi bogoslovi i sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice, dragi hodočasnici, braćo i sestre!
1. Ovo je dan u godini u kojemu svojim zajedništvom, vjerničkim
raspoloženjem i brojnom prisutnošću očitujemo da se kršćanska vjera ne može
svesti samo na prihvaćanje neke velike ideje; da ona nije suglasnost i dogovor
među ljudima o nekim pitanjima, nego ona je istinska novost, Božja novost koja
preobražava ljudski život. Biti kršćanin znači susret i zajedništvo s osobom
Isusa Krista i susret sa svjedočenjem svetih koji ulaze u naš život.
Zato je na ovaj dan dirljivo doći u
zagrebačku prvostolnicu, koju od milja nazivamo i 'Stepinčevom', jer je zadnjih
desetljeća dozrijevala svijest da ovaj dom naše nadbiskupijske obitelji, ali i
dom svih hrvatskih vjernika u domovini i izvan nje, ne nose samo stoljetni
stupovi, niti samo vrjednote koje su svjedočene u dalekoj prošlosti, nego
svetost čovjeka koji je na današnji dan prije pedeset i sedam godina, ostavio
trag svojih posljednjih zemaljskih riječi, pogleda i molitava; uzdaha,
trpljenja i blagoslova.
Tog dana, 10. veljače 1960. godine, bila je srijeda. Oko 10 sati
krašićki župnik Josip Vraneković uđe u sobu da bi dao injekciju Kardinalu koji
je ležao na bolesničkom krevetu i upirao pogled u sliku Bogorodice povrh
kreveta, ali Stepinac mu reče:
»Znate što, župniče,
pustite vi sada injekcije, idemo najprije ono što je najvažnije. Uzmite štolu,
sjednite ovdje, pa idemo od početka«.
Učinio je opću
ispovijed cijeloga života.
Župnik Vraneković je zabilježio kako je, nakon što je primio
sakramente sv. Ispovijedi, sv. Pričesti i bolesničkog pomazanja, počeo govoriti
glasno i veselo, kako nije govorio od početka završne faze bolesti. Stigla je i
njegova sestra Josipa koja je plakala. On ju je tješio govoreći o sakramentima
što ih je upravo primio, ovim riječima: »Za kršćanina nema veće radosti, nego
li su ovi sakramenti… U ruke Božje, čega se onda bojati?«
Nešto poslije dvanaest sati primio je injekciju za srce. Župnik
Vraneković je tada opazio da mu je pogled umoran i da oči nemaju onu prijašnju
svježinu. Nadbiskup Stepinac je pet puta ponovio: »Deo gratias« (Bogu hvala).
Zatim se malo pridigao na rukama kako bi pogledao Gospinu sliku te je
glasno rekao: »Blagoslovljeno Božje ime«. A zatim: »Fiat voluntas tua« (Budi
volja tvoja).
Oko dva sata još je glasno rekao: »Dajte mi onu moju svijeću«. Upalili
su je. Promatrao ju je, a zatim je čvrsto primio u lijevu ruku. Slijedila su
još tri ili četiri bolna uzdaha te je ispustio svoju dušu (usp. Vraneković,
Dnevnik, str. 830-839).
Zrno je palo na zemlju, da bi donijelo obilat rod. Na današnji dan,
dan pada zrna u zemlju, okupljeni smo oko njegovih zemnih ostataka kao plod
nove prisutnosti blaženoga Alojzija Stepinca u našoj sredini. Ta je prisutnost
niknula u vjeri koja proslavlja Gospodina, a mi u njoj osjećamo veliku utjehu.
2. Blaženi Alojzije u Isusovome je Duhu bio potresen i suočavao se s
pitanjem trpljenja, ali je shvaćao da je i to blagoslovljeni način Božjega
djelovanja. Stepinčev primjer privlači, jer se u njegovu ponašanju i držanju, u
njegovim riječima i djelima lako čuju Isusove molitve: »Oče, proslavi ime
svoje!«
U susretu s trpljenjem Isus zna da nije vrhunac muka i razapinjanje,
nego da je najvažnije ostati uz svoga Oca u vjernosti i istini poslanja. Križ
je poniženje i čini se da je suprotnost proslavi. Međutim, jedno osvjetljava
drugo. Isus se prinosi Ocu koji ga daruje nama, prepuštajući ga ljudskoj
nepravdi i mržnji, napuštenosti u kojoj samo vjera govori da će ga Očeva ljubav
uskrisiti i proslaviti, to jest: po njemu obdariti svijet novim životom.
To je neprolazna slava, jer po križu je Božja ljubav postala bol. To
je bol koja oplemenjuje čovjeka, jer je prihvaćena i darovana, sposobna
otkupiti sve, čak i one koji ga razapinju.
3. Blaženi Alojzije bio je dionik otajstva Isusove kušnje i patnje. S
Isusom je živio djetinje pouzdanje u Gospodina, ponavljajući do zadnjega časa
prihvaćanje Božje volje. Vrhunac je to do kojega bi trebala doprijeti svaka
naša molitva. Zato u Poslanici Hebrejima možemo čitati: »On je u dane svoga zemaljskog
života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je
mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti« (Heb 5, 7).
Od našega Blaženika učimo vrijednost trpljenja zbog pravednosti koja
postaje vrjednotom blaženstva! »Morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago
vama!« (1Pt 3,14). Tu nam riječ upućuje apostol Petar, čijim je nasljednicima
blaženi Alojzije ostao nepokolebljivo vjeran, jer je bio vjeran Kristu u
njegovu otajstvenom tijelu – Crkvi.
Apostolski prvak spominje dva uvjeta za to: odsutnost straha i
spremnost za davanje odgovora svakome koji od nas zatraži obrazloženje nade
koja je u nama. Ako je Krist u srcu, nema straha. To prepoznajemo u odgovorima
koje je i prijateljima i neprijateljima davao blaženi Alojzije. Za njega je
Krist bio sve, Krist koji je lice nebeskoga Oca, ali i lice svakoga čovjeka.
Nadbiskup Stepinac klanjao se toj svetosti i usvajao je u svojem srcu. Ako
tražimo izvor snage za njegove odgovore i njegovu nadu, naći ćemo ga jedino u
Kristu.
4. Braćo i sestre, zar nije predivno vidjeti podudarnost Petrovih
riječi s načinom na koji je postupao blaženi Alojzije? Kaže Apostol da taj
odgovor treba dati: blago i s
poštovanjem, dobre savjesti, tako da budu postiđeni oni koji ozloglašuju dobar
kršćanski život. To su oznake koje rese život i djelovanje našega
Blaženika.
U Stepinčevim se nastupima osjeća blagost, nastojanje da se pomogne, a
da se pritom ne zaniječe i ne prešuti istina. Takav je bio i prema pojedincima
i prema ustanovama i skupinama u društvu; takav je bio prema onima koji su
iskazivali poštovanje i prema onima koji su bili ispunjeni mržnjom i nisu
tražili dobro. Nadalje, Blaženik je u savjesti čuvao mir i ostao prepoznatljiv
upravo po čistoći savjesti, upozoravajući da nam je u njoj darovan Božji glas.
Ona pomaže ispitati razloge određenog postupanja i uskladiti ih s Božjim
planom.
Blaženi Alojzije svoj govor pred komunističkim sudom, 3. listopada
1946. godine, počinje i završava s prizivom na savjest: »Na sve optužbe, koje
su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se
publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja
sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i
poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti«.
I završava: »A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi
je mirna« (Propovijedi, govori, poruke: 1941. - 1946., str. 282-287).
Taj govor pred sudom ni danas ne gubi na aktualnosti. Vrijedno ga je
ponovno čitati, jer nije to Stepinčeva samoobrana, nego optužnica nepravednog
suda i onoga što se u komunizmu događalo. U njemu je sadržan Blaženikov iskaz
za koje je vrjednote i zbilje živio, za koje mu se sudi i za koje je spreman
svaki čas umrijeti, jer mu je savjest čista. Nadbiskup Stepinac bio je svjestan
da se nije sudilo njemu, nego Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Stepinac je doveden
na sud zato što je dignuo glas protiv vjerskog progona, što je ustao u obranu
vjerskih istina, što je branio obespravljeni hrvatski narod. Naš je Blaženik
pravedno, razborito, umjereno i hrabro ostao vjeran vječnim Kristovim načelima
te postojan u ljubavi i obrani prava hrvatskoga naroda.
Blaženi Alojzije, zajedno sa svetim Pavlom, u ovoj katedrali ponavlja
ispovijest: »Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu
živjeli (…) u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u
Božjoj milosti« (2 Kor 1,12). Blaženik nam svima poručuje da budemo ljudi čiste
savjesti, da nastojimo uvijek iznova oblikovati svoju savjest, da je nastojimo
usklađivati s Bogom i Božjim zapovijedima, da naša savjest bude sposobna
razlikovati dobro od zla, da se uvijek opredjeljuje za istinu protiv laži, za
pravednost protiv nepravde, za ljubav protiv mržnje, za slogu protiv podjela.
Molimo zagovor blaženog Alojzija da se u hrvatskom društvu sve više otkriva
savjest kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i
ljudima, da čista savjest bude glavni čimbenik za promicanje općeg dobra.
5. Blaženi Alojzije je 8. listopada 1946. godine na montiranom sudskom
postupku izjavio: »Ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem da sam nevin
osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu«
(Batelja, Svjedok Evanđelja ljubavi, 3, str. 405). Kako godine odmiču, a
dokumente i rasprave ne mogu nadzirati ideološke silnice, sve je očitije
Stepinčevo proroštvo: »budućnost će pokazati da sam bio u pravu«. Sve jasnije
svijetli lik kardinala Stepinca i sve više blista primjer njegova života i
vrijednost njegova svjedočenja. I što je, s jedne strane, razvidnije njegovo
djelo, s druge je strane očitija zaslijepljenost onih koji ne želeći se suočiti
s istinom ponavljaju laži komunističke osude: ocrnjujući njega, Crkvu i
hrvatski narod.
Stoga večeras molimo blaženog Alojzija za oslobođenje koje se događa
prihvaćanjem istine o vlastitoj prošlosti, jer se, kako nam u Mariji Bistrici
reče sveti papa Ivan Pavao II., u našem Blaženiku spaja cjelokupna tragedija
koja je pogodila hrvatsko pučanstvo tijekom dvadesetog stoljeća, obilježena
trima zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.
Blaženi Alojzije Stepinac je naš kompas da bi se znali orijentirati.
Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do
praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik, ne popuštati
kad je u pitanju istina, jer istina nije roba s kojom se može trgovati (usp.
Homilija, 3. listopada 1998.).
Danas nam je u hrvatskom društvu, zbog odgovornosti pred novim
naraštajima i budućnosti za koju želimo da bude oslobođena od ideoloških
prepucavanja propalih utopija, potreban Stepinčev ključ za suočavanja s
prošlošću.
6. Blaženi je Alojzije za nas, braćo i sestre, u svemu blagoslov. U svemu!
Ne zaboravimo to niti u jednome trenutku. I ovo slavlje jača svijest o
prisutnosti toga blagoslova: i kada sami moramo trpjeti, kada trpe nama
najdraži, kada trpi Crkva, ma gdje se nalazili njeni vjernici.
Nosimo taj blagoslov i kada se pitamo zašto se očitost istina o
kardinalu Stepincu tako teško prihvaća. No, kao što smo to već ranije isticali,
proces raznih objašnjavanja, odmjeravanja i provjeravanja u koji smo uronjeni
pred kanonizaciju blaženoga Alojzija sve više pokazuje da je sve to blagoslov
da se razotkriju namisli nekih srdaca.
Što se dublje ulazi u okolnosti i činjenice vezane uz blaženog
Alojzija, potvrđuje se ona sigurnost koju su vjernici očitovali u trenutku
njegova pastirskoga služenja, njegova izvrgavanja sramoti, njegova sužanjstva i
preminuća. Vjernička je to sigurnost, osjećaj za svetost koju Crkva živi kao
svoj dodir i blizinu s Bogom što ne vara. Vjernički se puk nije dao zavarati
tada niti ga se danas može prevariti.
Iz dana u dan događaji potvrđuju da promicatelji neistine pokazuju
svoje pravo lice i da laž nema trajnost. To narod osjeća, a taj se osjećaj može
istančati ako se pročišćuje molitvom, žrtvom iz ljubavi i iskrenim traženjem
istine. Sigurni smo da će Stepinčeva čista žrtva biti za dobro i na spasenje i
onih koji ga ozloglašuju i koji pokušavaju održati laži u javnosti da bi stekli
ili čuvali neki zemaljski probitak.
7. Držeći se kompasa kojim se i on sâm služio, blaženi Alojzije nam i
danas govori da je za prošlost važno tražiti istinu i od nje ne odustajati; za
sadašnjost je neizostavna vjernost i nesebičnost, dok budućnost treba povjeriti
sigurnosti nade koja dolazi od pouzdanja u Boga.
To su tri odrednice koje večeras povezujemo s riječju apostola Petra:
prema prošlosti je odnos vjernika u istinitosti kojom pročišćujemo, bez
krivotvorina, ali blago i s poštovanjem. To je naša prošlost. Važno je
poznavati je i nositi se sa svime što je zahvaćeno otajstvom i dobra i zla. U
sadašnjosti nam je djelovati dobre savjesti, u vjernosti prema vrjednotama koje
su prepoznate kao milost i blagoslov i kojima se ne smije trgovati.
A budućnost gledati i njoj se otvarati po uzoru na blaženog Alojzija: In te, Domine, speravi; U tebe se, Gospodine, uzdam! U svom se biskupskom geslu blaženi Alojzije prepoznao i
živio ga. Kršćanska nada bila je ključ za njegov život i pogled na svijet.
Draga braćo i sestre, dragi mladi vjernici, današnjem
vremenu više od svega potrebna je nada. U hrvatskom društvu mi kršćani trebamo
buditi pouzdanje, širiti pozitivno ozračje i samopoštovanje. Kao kršćani nikada
ne smijemo izgubiti iz vida konačni cilj koji daje smisao i vrijednost životu
te nudi sigurno i duboko nadahnuće za svakodnevno zalaganje u preobrazbi naše
stvarnosti.
Današnji je blagdan prigoda da iznova provjeravamo je li naš vjernički
hod usklađen s Gospodinovim evanđeljem i vidimo li pred sobom tragove kojima je
za Gospodinom prošao blaženi Alojzije. U taj kompas smo zagledani i kao
pojedinci i kao Crkva i kao narod.
8. Prošloga smo mjeseca zahvaljivali Bogu za dvadeset i pet godina
međunarodnoga priznanja naše hrvatske države. Ako se dublje promotri, do
osamostaljenja hrvatske države vodile su vrjednote koje su lako povezive s
blaženim Alojzijem, vrjednote zajedništva, vjernosti, pouzdanja u Boga,
nesebičnosti, žrtve… Dodajmo tomu da je blaženi Alojzije i u vrijeme
komunističkoga totalitarnoga sužanjstva bio glas nade i znak slobode.
Njegov je lik povezivao hrvatske ljude u domovini i u iseljeništvu,
one koji su prognani i one koji su se u Hrvatskoj zalagali za slobodu čuvajući
hrvatski vjerski, nacionalni i kulturalni identitet. Blaženi Alojzije bio je
nadahnuće starijima da izdrže, a mladima da ne odustaju, nego da se s novim
oduševljenjem zalažu za dobro svojih bližnjih u obnavljanju društva. Hrvatski
su mu se branitelji često molili za zagovor; supružnicima je bio nadahnuće za
življenje njihove vjernosti; nepravedno osuđenima, zlostavljanima i odbačenima
utjeha u njihovim kušnjama.
Blaženi Alojzije je svojim svjedočanstvom brojenim sjemeništarcima,
bogoslovima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, biskupima, bio poticaj za
odgovor na Božji poziv, a ujedno je diljem svijeta prepoznat kao vjerni pastir
i mučenik iz Hrvatske. U zatvorenosti totalitarističkih režima on je bio u
žarištu mnogih institucija i medija u svijetu. On je bio odškrinut prostor
suprotstavljanja nepravdi i nasilju protiv ljudskoga dostojanstva.
9. Dragi vjernici, baštinici smo Stepinčevog dara i
plodova koji su nikli iz tog dara. Na mnogim su mjestima niknule mladice i
pupoljci. Ne smijemo ih prepustiti hladnoći i nemaru. A nama, Crkvi je
povjereno obrazloženje nade. Zato mi je drago da to obrazloženje nade večeras
tako jasno očitujemo. Gospodine, ne dopusti da se ikada postidimo.
Moje su česte molitve usmjerene prema obiteljima i prema
mladima. Za njih molim pouzdanje u Boga, nadu u život i blagoslov Svemogućega.
Mislim ponajprije na sve koji su odgovorni za našu domovinu, mislim i na one
koji se nalaze u kušnji da domovinu napuste. I blaženomu je Alojziju bio
ponuđen odlazak. I našlo bi se opravdanje zašto bi mogao tako postupiti. Ali je
ostao, da mnogi ne budu postiđeni, da hrvatski narod i domovina ne budu
pogaženi i opustošeni.
Draga braćo i sestre, u ovoj svetoj misi zahvaljujemo i
molimo za troje: za čistu savjest, za nadu i za blagoslov. Time zrači svetost
blaženoga Alojzija Stepinca.
Blaženi Alojzije, u zajedništvu s Presvetom Bogorodicom
Marijom i svim svecima u nebu, moli za nas i za domovinu nam Hrvatsku. Amen.
No hay comentarios:
Publicar un comentario